Pola-pola

Osvanulo je lijep, sunčan i pomalo prohladan svibanjski dan, taman onakav kakav treba bit, nevaja kad je prevruće, a opet nije dobro ni kad je kiša, a ni kad puva nije baš ugodno, a nemoj me ni oblaka puno, nego vako ko što je danas, vako bi ja potpiso da je svaki dan, ugodnih 18°C, vjetar lagano pirka, tu i tamo koji oblačić na nebu, u krošnjama drveća se čuje cvrkut ptica, u daljini lajanje kučaka i taman da ću popit svoj prvi gutljaj jutarnje kafe kad evo ti poštara sa onim prdekalom od Tomosa. Taman je on falio da pokvari ovu svibanjsku idilu, a u tome mu puno pomaže i moj lajavac koji poludi kad ga čuje, nema ga smirit, stvarno, što je to s kučkima i poštarima!?

Znate što mi je najbolje, kad poštar dođe ispred kuće s motorom, ugasi motor i kaže: "Poštar" - pa znam, čuo sam ga ima po ure kad je ispred pošte upalio motor i po zvuku motora znam točno đe je na Grudi i kad će doć do mene, jedino kad je u Tušićima mi se malo gubi.

Sve u svemu, jutros nije bilo pošte za mene, ali je bilo za sve ostale u susjedstvu, što znači 4 puta je fermo, ugasio Tomosa, iso ga na nogaru, do poštu, skinuo ga s nogare, upalio ga i tako 4 puta, nije da brojim ali... Pitam se oće li za jedno 30-ak godina, kad budem u penziji, valjda, još uvijek postojat poštari, i oće li vozit Tomosa i donosit penziju na kućni prag? To bi bilo baš super, sjediš vanka, kradeš Bogu dane i jedina preokupacija ti je svakog 5-og u mjesecu čekat poštara da donese penziju! Samo, bilo bi dobro kad bi umjesto onoga "Poštar" govorio "Penzija".

Dundo Ivo (čovjek kojeg još nisam spomenuo u kolumni, a vjerovatno oću ubuduće) je već par godina u penziji, ali ljeti zamrzne penziju i nešto malo radi u turizmu. Ovih njegovih par prijatelja su jedva čekali penziju i sad kad su u penziji jedina im je preokupacija kuisanje ispred butige, naravno uz neizbježnu Žuju. Dakle, kaže meni Ivo kako njih troje žive: Penzija dođe oko 5-og u mjesecu, oni su već petog ujutro oko 7 i po ispred banke, iako penzija ne legne nikad prije podne ali pušti ti to, oni već u 8 i minut pitaju službenicu jeli legla, na što im ona lijepo kaže ne, i neće prije podne. Odlično, taman imaju vremena skoknut u butigu po sendvić od parizera i Žuju. Čekaj, penzija još nije podignuta, dakle nema se za sendvić i Žuju, e, onda se odustaje od sendvića i uzima se samo ono neophodno – Žuja. Do podne su već na trećoj Žuji. Jednu su platili oni, drugu piju na kredit, a treću im je platio dundo Ivo (njima i zaštitaru), jer on, iako u penziji, ljeti nešto i radi, i u njihovim očima on je Todorić.

U podne i kvarat jadna izmučena službenica im napokon isplaćiva penziju, a oni je usput zamolu ako ima kad da vrati prazne boce pive u butigu, da njima nije usput. Oni naime prvo idu u Neum, njih 3 sa Zekom 101, svak od njih kupi šteku najjeftinijih cigara, malo mlijeka, ulja, cukara, brašna i pravac doma ženama, kojima davaju račun i ostatak penzije koju onda dijele pola-pola, s tim da veća polovica ostaje kod žena, a njima ide oko 600 Kn, koje moraju rasteć cijeli mjesec, dakle 20 Kn dnevno. Problem nastaje ako se to potroši do 30-og, što je, ne bi vjerovali, čest slučaj, i onda dundo Ivo tu mora uskakat. Stoga je dundo Ivo presto ić u tu butigu (koja mu je deboto ispred kuće) od 30-og do 5-og. Tih dana spenzu uzima u 4 km udaljenom Komolcu.

Dosta o penziji, nego, htio sam vam još jednu stvar reć, odnosno napisat, što me u biti i inspiriralo za naslov ove kolumne. Neki dan čujem da je jedan moj poznanik išo kupit novo auto. Mislio je prodat staro ali nije uspio, falilo mu je para pa se dosjetio super ideji!!!

Dotični, nazovimo ga Srđan, je, ni manje ni više nego prodo pola svoje garaže, dakle, nije iznajmio nego prodo. Velika obiteljska kuća, lijep prilaz i velika garaža za 2 auta, odnosno sad jedno, jer je ovu drugu polovicu, kao što sam reko, prodo svome drugom susjedu.

Svašta sam čuo da ljudi rade, ali prodat pola garaže radi kupnje novog auta, top!

Naravno Srđan nije Konavljanin i nema nikakve veze s Konavlima.