Grudske priče 8

Gruda je živjela intenzivno cijelu godinu: zavazda zapamćene grudske feste, ljudi i događanja! Nadolazeće uskrsno vrijeme parokija je obilježavala na poseban način, možda kao niti jedna druga konavoska. Kroz cijelo korizmeno vrijeme pazilo se da se ne povrijede običaji i svetost korizme. Nije bilo zabave, pjesme, niti se ženilo nit udavalo. Nedjelje su bile posebne uz molitve Puta od Križa. Vazda u istu uru u popodnevnim satima, staro i mlado se skrušeno molilo. Čekalo se sveto vrijeme Uskrsa!

Cvjetna nedjelja ujutro, uglavnom suncem obasjana. Ledine se već prije zazelenjele i obojale cvjetovima tratinčica i maslačaka, a mjenduli ko nevjeste u bijelom ruhu. Rano ujutro lameni kadin na stočiću na taraci, pun vode i cvijeća iz doca, čeka da izađemo iz kamara i umijemo se. Baba je dobro pazila da se sve njezine unuke naporede umiju, ne bi li zavazda zadržale cvjetnu ljepotu. Zvona su se oglašavala pred misu, na trpezi spremna palma i maslina za blagoslov.

I dok bi tako čekali da zvono priklene da se uputimo iz doma, sa punjestre bi gledala kako Zastojani i Tušićani već idu po prašnjavom putu. Cupkale bi crevje, ona lamica na poplatu navrh prsta, da se crevje manje deru... svaki muški korak bio je isti. A žene za njima naklorenih ubručića, dijete za jednu ruku a u drugoj saket sa prezuvačom. I onda jedna za drugom opanke ili pepice u bus iza međe, a crevje na noge. Pred crkvom već sve puno. Pecan Srezović sa naručjem maslinate i palme vezane kurđelicom, redovno je nosio pro ramena. Svi oni došli iza ranijega pješke, veseli, ni traga umoru ili nedaj Bože bezvoljnosti. S brijega Mijatovići i Trkovići. Ilka je redovno za ruku vodila mezimicu Jelku s visoka na glavi spletenih pletenica urešenih roza fjokama. Sad u Lastovca u Moluntu uživa ko beginja i zasigurno pamti te dane.

Tiskamo se u crkvu... misa će dugo trajat jer se pjeva Muka Gospodinova. Dum Baldo ko svetac a na balaturu neponovljivi i zauvijek zapamćeni glas Nika Radulovića.

Velika setemana... radi se pomalo. U četvrtak, kad se vežu zvona, obred je zadnje Gospodnje večere. U nas doma mati kuha, jer iza obreda je večera u popa doma. Idu fabricjeri, momci kojima je ko dvanestorici apostola dum Baldo pro noge, i moj ćaća, jer je mati kuhala. Večera je posna - ma gladni smo skoro cijelu setemanu, a sutra Veliki Petak, čekali smo prikle ko ozebli sunce. Bakajar mi je onda smrdio samo tako. Kuhali ga na juhu, srkali ga za objedom, a onda poslije malo bakajara i dosta krtole... tek tako da zamiriše.

Spušta se veče. I nebo se rastužilo na ovaj sveti i blaženi dan. Dere studeni šilok, vaja se obuć. Opet ona ista slika čejadi iz okolnih sela, idu iza ranijega da uhvate mjesto u škabelu, neko ko nije stigao da se još i ispovidi i svi da se naklone kod “pokopanja”. Lastre smo popodne očistili rakijom i izglancali novinom jer se na svaku punjestru koja gleda na put stavljaju svijeće, procesija ide kroz cijelo mjesto. U žmulima granariz, zabodene svijeće, i tako po dvije na svaku punjestru. U Majovih bi vazda bilo drugačije, tete Kate i Nano bi feraliće stavljali pa bi i na taraci i skalinima tiho gorjelo.

U crkvi muk, sve zamračeno, samo svijeće trepere u tišini koju tek nečujno remeti molitva puka pred Isusovim grobom. Težačke ruke sklopljene, glave pognute u molitvi... Muški iz špaga vade dinare iz ubručićka na kličak vezanog, a žene iz njedara, i stavljaju koliko ko može. Na balaturu u kantunu Niko Radulović s knjigom u ruci tare oćale prije nego ih stavi na oči i po ko zna koji put okreće požutjele listove knjige iz koje pjeva. Božo Čupić prodijeljene kose pro sredine zalizan orahovim ujem, rumen ko jabuka. Mašanka posebna i stasom i glasom, Marija Radišića (Mijovina) došla bi iz Splita; sve nas milo pogladila po glavi, Marija Bokaričina, konavoska Maria Callas, Đelka Francova se jadna uspuhala jer je zaduhu imala, pa bi svako malo zijevala da si joj mogao sve zlatne zube izbrojit, Niko Magud grudski Pavarotti, Golub, moj ćaća. Mi smo se tiskali đe nam nije bilo mjesto, a navrh skala od balatura čekao bi Mijo Kličan da nas štipne ko da nije njegov poso. Nezaboravne večeri Velikog Petka... O dični križu sveti... i onda kreće procesija. Te godine Antun je nosio križ. Ide prvi, vjetar mu zavija ministrantsku mantiju, spuštamo se kod Trkovića. Noć mrkla, na punjestrama treptaj svijeća. Svako malo odmiču se koltrine i škure i stare glave provire sklopljenih ruku, onih nemoćnih koji nemogu u crkvu.

“Puuuče moj
Što učini jaa tebi
Ili u čemu ožalosti mi tebe
Odgovooorii meeeeni....“

Došli smo do fontane. U Bratoša otvorena punjestra. Dundo Niko Majov pjeva sa samrtne postelje. Tu noć je zauvijek usnuo, a pjevao je... pjevao! Meni zauvijek zapamćeni dani i ljudi. Čekali smo sutradan uveče gloriju i blagoslov hrane. Veselili se Uskrsu, bogatoj trpezi i večernjoj zabavi, ”Zvucima Jadrana”, Lukši, Jakši, Cuji, Karlu i nezaboravnoj:

“La prima cosa bella...
Che ovuto dalla vita

E tuo soriso giovane sei tu....“